|
Lea i DarijaLea i Darija je višestruko nagrađivani hrvatski povijesni dramski film Branka Ivande iz 2011. o životu mlade zagrebačke glumice Lee Deutsch i njeiznom prijateljstvu s Darijom Gasteiger. Snimanje filma započelo je u lipnju 2010. godine, a film je premijerno prikazan 16. srpnja 2011.[1] prilikom otvaranja nacionalnog programa 58. Festivala igranog filma u Puli. U kinima je distribuiran nakon izvedbe filma u zagrebačkom HNK 29. siječnja 2012.[2] RadnjaRadnja filma započinje u austrijskom Innsbrucku 2010. godine gdje ostarjela Darija Gasteiger (Žuža Egreny) vadi filmove s uspomenama iz zagrebačkih dana. Usred pregledavanja uspomena javlja joj se glas njezine prijateljice Lee i pokušava ju prisjetiti na njihovo prijateljstvo i dane djetinjstva. Nakon što Lea počinje pjevati pjesmu, radnja se vraća u Zagreb 1939. kada veliki kazalištanac Tito Strozzi (Dražen Čuček) priprema dječju operetu Čudo od djeteta za koju je, na glazbu Josipa Dečija (Ivica Gunjača) napisao libreto. Mlada Židovka i vrlo talentirana scenska umjetnica Lea Deutsch (Klara Naka) dobiva glavnu ulogu koja zahtijeva i pjevačke i plesne vježbe. Lea je članica kazališne družine Dječje carstvo koja djeluje u sklopu HNK u Zagrebu. Lein talent prepoznat je to te mjere da je igrala i u nekoliko predstava na velikoj sceni kazališta, ali osobni vrhunac predstavlja ipak glavna uloga u opereti Čudo od djeteta. Kako nije bilo uobičajeno da djeca izvode na velikoj sceni, predstava je trebala dobiti odobrenje strogog intendanta (Duško Valentić) kazališta. Nakon Leine solo izvedbe, intendant i vijeće su bili toliko oduševljeni da su bespogovorno prihvatili predstavu i naručili premijeru za 20 dana. U međuvremenu, u Zagreb dolazi Rod Riffler (Radovan Ruždjak), ugledni učitelj suvremenog plesa, u pratnji prijatelja Louisa (Marinko Leš) i plesačice Nade Ungar (Ana Herceg). On otvara privatnu plesnu školu u kojoj se pripremaju članovi Dječjeg carstva. Isto tako, u Zagreb se iz Njemačke vraća obitelj Gasteiger - otac Gustav, inženjer (Branko Završan), majka Melita (Linda Begonja) i kći Darija (Tammy Zajec). Iako se isprva rađa rivalstvo između dvije talentirane plesačice (ponajviše potaknuto od strane Darijine majke), Lea i Darija ubrzo postaju najbolje prijateljice, toliko dobre da ponukaju Strozzija da pronađe predstavu s dvije glavne uloge u kojoj bi obje mogle glumiti. U tome je uspio - predstava Ivica i Marica omogućila je i Lei i Dariji i da glume zajedno i da igraju glavne uloge (Darija je igrala Ivicu, Lea Maricu). Dok se prijateljstvo između dvije djevojčice razvija, rivalitet kojeg potiče Darijina majka prema Lei i njezinoj majci, Ivanki (Zrinka Cvitešić), raste. Vrhunac toga dolazak je snimatelja iz pariškog Pathéa kako bi dokumentirali i snimali Leu, koja već uživa nadimak "hrvatske Shirley Temple". S druge strane, Europa je u tom razdoblju već u ratu, a Hitlerov Treći Reich postepeno širi svoj utjecaj i na Jugoslaviju. Nakon što se dotadašnja kraljevina u travnju 1941. raspadne, na području Hrvatske uspostavlja se fašistička Nezavisna Država Hrvatska koja u roku od par mjeseci formira rigorozne i diskriminirajuće rasne zakone.  Obitelj Deutsch prisiljena je nositi oznake na odjeći, a stigla je i naredba o preseljenju u drugi dio grada. Ipak, mladi član Poglavnikove osobne straže, Tadija Kukić (Vedran Živolić), uspijeva srediti da on dobije stan Deutschovih, a kako mu se Lea sviđa (iako nisu nikad razgovarali), dozvoljava Deutschovima da ostanu u stanu te da mu daju samo jednu sobu na korištenje. Iako su isprva zbunjeni ponudom, Deutschevi ostaju u stanu s novim sustanarom. Novi udarac događa se kada Leu izbace iz kazališta i zabrane joj pristup zgradi. Njezin otac Stjepan (Sebastian Cavazza) i majka Ivanka sastavljaju molbu za Ured za rasna pitanja pri Ministarstvu unutrašnjih poslova kako bi se Lei dodijelio arijevski status zbog zasluga koje je ostvarila prije 10. travnja 1941. godine. Molbu su potpisali brojni uglednici (Strozzi, Gotovac), a Stjepan Deutsch dolazi kod novoizabranog intendanta Dušana Žanka (Zijad Gračić), koji obećaje kako će učiniti sve što je u njegovoj moći. Leu i njezinog brata Sašu obrzo i pokrštavaju kako bi im osigurali egzistenciju, ali odbijaju to isto učiniti i sebi kako bi i dalje dobivali podršku lokalne židovske zajednice. Darija, u međuvremenu, dobiva priliku za snimanje u berlinskoj UFA-i i preuzima glavnu ulogu u Čudu od djeteta zbog rasnog statusa. Iako su izbjegli rasnu diskriminaciju, Gasteigerovi ne uživaju raniji ugled i, nakon što Lea posjećuje Dariju kako bi joj ova pokazala snimke iz Berlina, nude pomoć Deutschovima. Stjepan Deutsch je završio na očnom odjelu Sestara milosrdnica kako bi bio skriven od progona (obitelj ga redovito posjećuje), a Tadija je zaprosio maloljetnu Leu kako bi joj dao dodatnu sigurnost. U međuvremenu, Lea se ipak zaljubila u Tadiju. Ipak, relativnu sigurnost koju su uživali poremetila je mobilizacija na Istočni front koja je zahvatila i Tadiju. Deutschovi su znali da Tadijin odlazak znači i njihov odlazak, a to se upravo i dogodilo. Kada joj je prijateljica iz razreda (naime, Lea je izbačena iz škole) htjela donijeti domaći uradak, naišla je na njemačkog časnika koji joj je rekao da su Lea i njezina obitelj otišli na put. Lea, Ivka i Saša Deutsch su tada već bili u jednom od vagona što je vozi za koncentracijski logor Auschwitz. S njima je bio i lokalni rabin (Milan Pleština). Pri dolasku vlaka, Lea ima svoju posljednju fantaziju o plesu s Darijom u vagonu koji je izoliran smješten u polju dok ih promatraju svi prijatelji iz divnog razdoblja mira i sigurnosti. Radnja se ponovo vraća u Innsbruck gdje stara Darija i Lea komuniciraju i dalje. Lea pokušava prisjetiti Dariju na njihovo prijateljstvo, no ova se uspijeva sjetiti svega osim svoje najbolje prijateljice. Zatim odlazi u sobu gdje čisti krzno svoje kučke Lole i grli se sa svojom kćeri. Film završava tako što kamera prikazuje lutke Darijine kćeri, među kojima se nalazi i jedna bijela lutka koju je Lea dobila na dar od kazališta prije premijere Čuda od djeteta. U odjavnoj špici saznajemo kako je Lea umrla u vagonu prije nego su stigli u Auschwitz 1943., a da su majka i brat stigli, no da im se tada gubi svaki trag. Njezin otac preminio je 15 godina kasnije. Gasteigerovi su živjeli u Innsbrucku, gdje i dalje živi Leina prijateljica, Darija. Glumačka postava
Cameo nastupi
Ostale uloge
ProdukcijaIdeja za film nastala je, zapravo, nekoliko godina prije početka projekta, odnosno 2004. godine.[9] Redatelj Branko Ivanda ideju o snimanju filma dobio je nakon jutarnje kave u Židovskoj općini koju je imao s Brankom Polićem i Zlatanom Gelbom.[10] Nakon što je saznao priču o Lei Deutsch, Ivanda je od Relje Bašića saznao kako je, 1941. godine, Lea sjedila na klupici i promatrala zgradu Narodnog kazališta u koju joj je bio zabranjen ulaz.[9][10] Ta priča bila je konačno nadahnuće za snimanje filma.[10] Pripreme za snimanje i istraživanje trajale su dvije godine prije nego je Ivanda započeo s realizacijom projekta 2006. godine,[9] koji se u početku sastojao od dokumentarnog filma Dječje carstvo, a tek kasnije se razvila ideja o igranom filmu.[9][11] Ivandu je istraživanje dovelo do arhiva Židovske općine, Teatrološkog instituta i drugih institucija u kojima je pronašao fotografije, isječke iz novina i kritike njezinih predstava, koje su bile objavljene u svim tadašnjim novinama, od Jutarnjeg lista do Obzora i Hrvatskog dnevnika, ali i u europskom tisku, primjerice, u bečkom Morgenblattu.[9] Također, razgovarao je s brojnim svjedocima tog doba i ljudima koji su bili u kontaktu s Leom i njeiznom obitelji. Među njima su bile Leine razredne kolegice iz Ženske gimnazije u Klaićevoj ulici, plesni pedagozi, kći skladatelja Josipa Dečija, glumci Relja Bašić i Josip Bobi Marotti (koji je dao izvještaj o indentandu Žanku), balerinom Beatom Devčić i brojnim drugim osobama povezanim s Leom Deutsch.[9] Tijekom tih potraga uspio je pronaći i jedini filmski zapis o Lei Deutsch, a pronašao je i snimke iz obiteljske zbirke koje je trebalo provjeriti.[9] Prve audicije za igrani film započele su 7. veljače 2010. godine u zagrebačkom Centru za kulturu "Trešnjevka".[6][12] Stručni žiri koji je odabirao glumice sačinjavali su redatelj Branko Ivanda, producentica Lidija Ivanda, urednica dramskog programa Hrvatske radiotelevizije Lada Džidić i koreografkinja Jasminka Zajec.[12][13] Audiciji su mogli pristupiti mladi talenti u dobi od 7 do 14 godina od kojih se zahtijevalo glumačko i plesačko znanje. Ivanda je svoje zahtijeve sumirao na sljedeći način:
Nakon odrađenih audicija, za naslovne uloge, one Lee Deutsch i Darije Gasteiger, izabrane su svjetske i europske prvakinje u stepu, Klara Naka i Tammy Zajec.[4] Audicije su zaključene u svibnju 2010., mjesec dana prije početka snimanja, kada su i započele prve probe za snimanje.[4][14] U tom razdoblju započelo je i snimanje glazbe u suradnji sa Simfonijskim orkestrtom i Big Bandom HRT-a.[14] Glazbu je napisao Alfi Kabiljo, koji je autor i pjesama koje su se pojavile u filmu.[10] Snimanje filma, pod naslovom Lea i Darija - Dječje carstvo (koji je kasnije skraćen), započelo je 15. lipnja 2010. godine u Zagrebu, kod Crkve svetog Blaža.[4][8][11] U prvoj klapi sudjelovali su Zrinka Cvitešić (koja je izabrana još 2009.)[15], Višnja Babić, Goran Grgić i Dražen Čuček, ali prisustvovali su joj i brojna ugledna imena koja ne sudjeluju u samom filmu - redatelji Nikša Sviličić, Veljko Bulajić i Hrvoje Hribar, glumica Marija Škaričić i slavni producent Branko Lustig, koji je sudjelovao kao supervizor na projektu.[8] Film je sniman na nekoliko autentičnih lokacija diljem Zagreba,[16] među kojima je i Ilirska dvorana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u kojoj je snimana scena bala,[17] ali i u Koprivnici, gdje je snimljena scena klizanja,[18] i Ivanić Gradu, gdje je snimljena posljednja scena.[18] Žanrovski, film je koketirao s većim brojem žanrova tako da su vidljivi elementi povijesne/ratne drame, mjuzikla, filma za djecu, ali i klasičnog biopica.[10] Ivanda je objasnio kako je "šaranje" rezultat odluke o prikazivanju jedne emocije, koja nužno rezultira "šarenilom".[10] Sama tehnika snimanja bila je kombinacija dokumentarnog i igranog, a računalni tehničar Tomica Vujnović i snimatelj Mirko Pivčević uspjeli su duplirati kostime prilikom scena s punim auditorijem Narodnog kazališta.[10] Kako je budžet filma bio dovoljan za samo 40 statista, oni su stalno premještani po kazalištu, što je obradio Vujnović kako bi se postigao dojam popunjenosti.[10] Snimanje filma završeno je 27. srpnja 2010. nakon 35 dana snimanja.[16] U konačnoj produkciji filma sudjelovali su Ars Septima, Zagreb Film, HRT te slovenske kompanije Pakt Media i ArtRebel9.[19] Po završetku snimanja, redatelj Branko Ivanda je izjavio:
Po završetku produkcije, film je premijerno prikazan na festivalu u Puli, nakon čega je imao svjetsku turneju na nekoliko festivala, da bi 29. siječnja 2012., u 20:00, bio premijerno prikazan u zagrebačkom HNK, čime je započela kino distribucija filma po Hrvatskoj. U prvom vikendu, film je pogledalo 1,424 gledatelja, što je tada bilo peto najbolje ostvarenje u novijoj povijesti hrvatske kinematografije.[20] Muzika
Glazbu za film potpisuje Alfi Kabiljo, ugledni hrvatski skladatelj i muzičar, autor slavnog mjuzikla Jalta, Jalta. Ipak, specifičnost ovog soundtracka je ta što je, osim Kabiljove glazbe, sadržavao i nekoliko pjesma koje su izvodili pjevači Marko Tolja i Sanja Doležal te članice dječjeg zbora "Zvjezdice", Lea Leopoldović i Lea Šarić.[21][22] Soundtrack je sniman u studiju Bajsić Hrvatske radiotelevizije uz pratnju Big Banda i Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije.[21][23] Orkestrima su ravnali dirigenti Silvio Glojnarić, Mladen Tarbuk i Alfi Kabiljo, a produkciju soundtracka potpisuju Saša Wozdecky, Petko Kantardžijev – Mlinac i Joško Krivić.[21] Također, soundtrack je specifičan po dvije stvari kojega svakako svrstavaju u povijest hrvatske filmske glazbe. Prvi je to soundtrack u Hrvatskoj koji je distribuiran istovremeno kada i film[21], a povijest klasične glazbe zadužio je zbog prvog tonskog zapisa operete Čudo od djeteta.[21] Tu operetu su 1938. napisali Josip Deči (glazba) i Tito Strozzi (libreto) upravo za Leu Deutsch i tako joj omogućili profesionalni uspon. Opereta se nije izvodila više od 60 godina, a danas je sačuvana jedino klavirska partitura[21], koja se mogla čuti i u filmu. Prilikom dodjele Diskografske nagrade Porin 2012. godine, glazba za film nominrana je u dvije kategorije: "Najbolja originalna vokalna ili instrumentalna skladba za kazalište, film i/ili TV" i "Najbolji album originalne glazbe za kazalište, film i/ili TV". U kategoriji Najboljeg albuma nagradu je osvojio Afrički dnevnik Olje Dešić, dok je "Lea i Darija - Najavna špica", u izvedbi Simfonijskog orkestra HRT-a uz direkciju Alfija Kabilja, osvojila Porin za Najbolju origunalnu vokalnu ili instrumentalnu skladbu.[24] Soundtrack je izdala kuća Aquarius Records[21][23], a sadrži ukupno 26 pjesama:[23] Popis pjesama:
Svjetska turneja i marketingNedugo nakon premijernog prikazivanja na 58. Pula film festivalu, Lea i Darija je započeo svjetsku turjeju prilikom koje je sudjelovao na velikom broju međunarodnih festivala. Prvo gostovanje imao je u Chemnitzu tijekom 16. Schlingel festivala u sklopu kojeg se i natjecao za neku od glavnih nagrada. Festival se održavao u listopadu 2011.[25] kada je zapravo i započela svjetska turneja filma. Nakon što je odradio festival u Njemačkoj, film je dobio priliku otvoriti Jewish Film Festival u Australiji.[26][27] Festival se održavao od 2. do 20. studenog u Sydneyju i od 9. do 27. studenog 2011. u Melbourneu. Lea i Darija je projekcijama 2. i 9. studenog dobio priliku otvoriti festival na obje lokacije,[27] a projekcije je imao još i 6. i 13. studenog na dvije lokacije. Osim australskog festivala, film Lea i Darija dobio je priliku otvoriti 8. međunarodni filmski festival "Jewish Eye" koji se održavao u izraelskom Ashkelonu.[27][28][29] Festival se održavao od 13. do 21. studenog 2011. Redatelj Branko Ivanda bio je počasni gost festivala, a premijeri su prisustvovali gradonačelnik Ashkelona, Benny Vaknin, predsjednik Izraelskog filmskog vijeća i direktor festivala Micha Harish, veleposlanica RH u Državi Izrael Zorica Marica Matković i brojni drugi ugledni gosti.[29] U sklopu službenog natjecateljskog dijela festivala prikazan je dokumentarni film Dječje carstvo, također u režiji Branka Ivande, koji govori o Lei, skupini Dječje carstvo i situaciji u Zagrebu u tom razdobolju.[29] Po završetku festivala, filmu je uručena posebna nagrada žirija, iako nije bio u natjecateljskoj konkurenciji.[30] Nakon Izraela, film je dobio pozivnicu za gostojuće prikazivanje u New Yorku, u sklopu festivala židovskog filma koji se u siječnju 2012. održavao u Lincoln Centreu. Prikazivanje filma održalo se 29. siječnja 2012.,[31] isti dan kad i zagrebačka premijera. Tijekom proljeća, film je prikazan u sklopu filmskih festivala u Saint-Quentinu (Cine Jeune 2012.) i Hartfordu (Hartford JFF 2012.). Nakon europske proljetne turneje, Lea i Darija sudjelovala je i na festivalima u Pjongjangu, Kijevu i Baru, a u jesen 2012. prikazivana je i u Češkoj i Slovačkoj.[32] Dana 26. siječnja 2013., uoči svjetskog dana sjećanja na Holokaust, Lea i Darija je premijerno prikazana na programu Hrvatske radiotelevizije. NagradeNakon premijernog prikazivanja na Pulskom festivalu, film je nominiran za Zlatnu arenu u nekoliko kategorija, od kojih je osvojio 3.[33] Film je nagrađen Zlatnom Arenom za scenografiju (Ivo Hušnjak), Zlatnom Arenom za kostimografiju (Barbara Bourek) i posebnom Zlatnom Arenom za masku (Ana Bulajić-Črček).[19][27][29][34] Film je također nominiran za nagrade na nekoliko međunarodnih festivala, ponajviše onih židovskog filma. U sklopu Schlingel festivala 2011. bio je prikazan u sklopu službenog dijela natjecanja, ali je ostao bez nagrade. Film je otvorio Australski festival židovskog filma, ali je i tu ostao bez nagrade. Ipak, na 8. međunarodnom festivalu "Jewish Eye" koji se održavao u Izraelu, film Lea i Darija nagrađen je posebnom nagradom žirija.[30] Isto tako, film je otvorio festival nakon što je izabran među 85 filmova iz 25 zemalja.[30] Isto tako, film je u službenoj natjecateljskoj konkurenciji na festivalima Cine-Jeune u Saint-Quentinu i na Hartfordskom festivalu židovskog filma. Posebna počast filmu bila je izvedba u njujorškom Lincoln Centreu u sklopu festivala židovskog filma u siječnju 2012.[31] Prilikom prikazivanja na 17. TV festivalu u crnogorskom Baru, film ja nagrađen sa još tri nagrade, u konkurenciji od 38 prijavljenih filmova u kategoriji dramskog igranog filma. Branko Ivanda i Drago Kekanović nagrađeni su za najbolji scenarij, Mirko Pivčević za najbolju fotografiju, a Klara Naka je nagrađena za najbolju žensku dramsku ulogu.[32] Ovo je bila ukupno deseta nagrada za film i njegovu ekipu.[32] KritikeFilm Lea i Darija prošao je relativno dobro među kritičarima. Na internetskoj stranici Internet Movie Database drži ocjenu 7.4/10,[35] dok na hrvatskom kino portalu mojTV.hr drži ocjenu 6/10 i od strane portala i od strane gledatelja.[36] Posebne pohvale filmu išle su na račun produkcije[37] i prikazivanja ironičnog odnosa Zagreba koji "pjeva i pleše" i istog tog Zagreba u kojemu ustaški teror uzima svoje žrtve.[38] Ivan Žaknić je u svojoj kritici istaknuo kako je "[ta] fina ironija u kojoj zagrebačka malograđanština eskapistički 'pjeva i pleše' dok im sugrađane Židove guta mrak ustaške strahovlade, najbolji [je] dio Ivandinog filma i fina kritika svih totalitarizama ovoga svijeta koji u svojoj osnovi imaju zadovoljavanje masa čija sklonost hedonizmu puše u jedra zločinačkih namjera vlastodržaca."[38] Ivanda je uspio naglasiti zagrebačku malograđanštinu kao jednu od ključnih odlika tadašnjega društva i, kako Jurica Pavičić u svojoj kritici (koja je znatno manje sklona filmu, ali se u njoj osvrće na tu problematiku) kaže: "Ista malograđanština koja je klicala Paveliću voljela je njene [Leine] predstave."[5] Kritike su pohvalile i odabir glumaca,[5][37][38][39] a posebno su naglašavali ulogu Zrinke Cvitešić (za koju je rečeno kako nije imala dovoljno dramskog prostora) i Linde Begonje, koju Pavičić hvali da je "jedina koja ima neki dramski luk [je njemačka mama Gasteiger (Linda Begonja)]."[5] Kritika na jednom internetskom portalu posebno je pohvalila Ivandu zbog uspješne kombinacije onoga što se tamo naziva okrutnom povijesnom zbiljom i zabave filmske umjetnosti.[37] Posebne pohvale išle su na račun scenografije i kostimografije o čemu svjedoće Zlatne arene u dvama kategorijama. Međunarodne kritike također su bile izrazito pozitivne. Osim posebne nagrade žirija na Jewish Eye festivalu, film je dobio odlične kritike i u Sjedinjenim Državama gdje je prikazan u New Yorku.[2] Film je, također, dobio posebnu preporuku Ministarstva kulture Republike Hrvatske.[40] Ipak, određeni kritičari naglašavali su kako filmu nedostaje, kako Žaknić navodi, filmske mašte.[38] U Žaknićevoj i Pavičićevoj kritici navodi se kako je film prepun dramskih kontradikcija i kako je naglasak stavljen na krivi element - prijateljstvo i biografske činjenice iz života Lee Deutsch, umjesto na kaotičnost ustaškoga režima i tragediju Holokausta.[5][38] Robert Jukić u svojoj kritici, u kojoj je pohvalio produkciju i odabir glumaca, navodi kako "Ivandin film ostvaruje ukupni dojam salonskog filma, odnosno, paradoksalno, filma koji se ne temelji na povijesnim ni biografskim činjenicama, iako se upravo na njima temelji! I pored vidljivog pijeteta prema tragediji, ovaj film je nije uspio prenijeti u autorski cjelovitu uobličenu formu."[39] Naglašavajući uspješno prikazivanje malograđanskog ideološkog licemjerja u filmu, Jurica Pavičić nadodao je kako je upravo zbog te premise, film ostao bez drame i emocija; jedno je žrtvovano u korist drugog.[4] Ipak, dok je upravo taj stav, da se trebala naglasiti emocija kaotičnosti i tragičnosti, prevladavao među lošim kritikama filma, Ivanda je u jednoj izjavi rekao kako mu je primarni cilj bio predstaviti zaboravljenu priču Lee Deutsch (čak ni Klara Naka, koja je glumila Leu, nije znala o njoj)[41] i prikazati istinu o njiznoj sudbini.[37] Reference
Vanjske veze
Information related to Lea i Darija |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.jpg)
Portal di Ensiklopedia Dunia
