Škot Jim Clark osvojio je svoj prvi naslov svjetskog prvaka u Formuli 1. Clark je pobijedio na sedam od deset utrka u sezoni, a na samo jednoj nije bio na postolju, na Velikoj nagradi Monaka kada mu je otkazao mjenjač nakon 78 krugova. Ovo je bila prva sezona u Formuli 1 da je jedan vozač čak tri utrke prije kraja prvenstva osigurao titulu prvaka. Zajedno s Clarkom, Lotus je osvojio svoj prvi konstruktorski naslov u Formuli 1.[1]
Branitelj naslova Graham Hill završio je sezonu kao viceprvak, s jednakim brojem bodova kao njegov momčadski kolega, Amerikanac Richie Ginther. Hill je slavio u Monacu i na Watkins Glenu, dok Ginther nije ostvario pobjedu, ali se na postolje penjao pet puta. Druga sezona u Formuli 1 za Brabham, protekla je puno bolje nego prethodna 1962. S četiri postolja, od kojih je Jack Brabham osvojio jedno, a Dan Gurney tri, Brabham-Climax je završio sezonu na trećem mjestu u poretku konstruktora. Cooper je sa starom vozačkom postavom uspio osvojiti četiri postolja, od koji je tri osvojio Bruce McLaren, a jedan Tony Maggs, te prvenstvo završiti na petom mjestu u poretku konstruktora.[2]
Nakon što su Amerikanac Phil Hill i Talijan Giancarlo Baghetti na kraju prošle sezone napustili momčad, Ferrari je u svoje redove doveo bivšeg motociklističkog prvaka Johna Surteesa. Uz Surteesa, vozačku postavu Ferrarija, sačinjavali su Willy Mairesse, Lorenzo Bandini i debitant Ludovico Scarfiotti. Za utrke je tehnički direktor Mauro Forghieri pripremio poboljšanu verziju modela 156 koju više nije krasio prepoznatljivi Ferrarijev prednji kraj.
Ferrari je svoju 100-tu utrku odvozio upravo ove sezone na Velikoj nagradi Njemačke. Surtees je u kvalifikacijama zaostao samo devet desetinki za Clarkovim Lotusom. Clark je poveo utrku, dok je Ginther na startu preskočio Surteesa. No ubrzo je Lotusov bolid počeo razvijati probleme s motorom, te su se Ginther i Surtees probili naprijed. U drugom krugu utrke Ginther je izgubio nekoliko pozicija zbog problema s mjenjačem. To je ostavilo Surteesa i Clarka da odluče pobjednika utrke. Nakon petog kruga utrke Clarkovi problemi s motorom, koji je na kraju ostao na sedam cilindara, bili su sve gori, te je Surtees preuzeo vodstvo. Na koncu je slavio svoju prvu u karijeri Formule 1 i jednu pobjedu te sezone, ujedno i prvu Ferrarijevu nakon dvije godine.[3]
U Monzi se pojavila nova izvedenica modela 156, nazvana 156 Aero, koja je spajala moderne trendove u konstruiranju šasije kombiniravši “spaceframe” i monokok tehnologije. Surtees je odmah na prvoj utrci s novim bolidom osvojio najbolju startnu poziciju, no zbog nepouzdanost motora odustao je s vodeće pozicije nakon samo šesnaest krugova. I preostale tri utrke u sezoni u kojima je 156 Aero korišten prošle su po sličnom obrascu – vrlo dobre kvalifikacije, potom odustajanja u utrkama zbog mehaničkih kvarova.[4]
Graham Hill u BRM-u je utrku završio na 3. mjestu, ali zbog nedopuštenog ponovnog pokretanja bolid, čiji se motor bio prethodno ugasio na samom startu, Hillu je onemogućeno osvajanje bodova.
U rubrici bodovi, prikazana je bodovna prednost vodećeg vozača / konstruktora ispred drugoplasiranog, dok je žutom bojom označena utrka na kojoj je vozač / konstruktor osvojio naslov prvaka.
.svg){kind=small}
